KNJIGA ŠESTA - 58. poglavlje
Majka Božja kazuje zaručnici kako joj među preostalim bolima nije bila manja ona kad je od straha sa svojim Sinom pobjegla u Egipat i čula da je Sin progonjen od Heroda i da su nevina djeca ubijena. Vrlo lijepo opisuje što je Sin radio od svoga djetinjstva sve do vremena svojeg propovijedanja i muke.
Marija je razgovarala sa zaručnicom i reče: „Pripovijedala sam ti o svojim bolima. Ona bol koju sam imala kad sam uzela svog Sina i pobjegla u Egipat dok sam čula da su nevina djeca ubijena i da Herod progoni moga Sina nije bila najmanja. Iako sam znala što je pisano o mojem Sinu, moje je srce ipak zbog velike ljubavi koju sam imala prema njemu bilo ispunjeno bolju i tugom.
No sad možeš pitati što je moj Sin radio cijelo vrijeme svoga života prije svoje muke? Odgovaram da je bio poslušan svojim roditeljima kao što Evanđelje kaže i ponašao se kao druga djeca sve dok nije dosegao zrelu dob. Ni u njegovoj mladosti nije nedostajalo čudesa. Kako li su stvorenja služila njemu, svojem stvoritelju! Idoli su zanjemili kod njegova dolaska u Egipat i srušili se. Mudri su prorekli da je moj Sin znak velikih budućih stvari! Anđeli su mu služili na vidljiv način. Na njegovoj se kosi nije mogla primijetiti ni najmanja nečistoća ili nered. Nije nužno da sve to znaš budući ga u Evanđelju postoje znakovi njegova božanstva i čovještva koji mogu izgraditi tebe i druge. Kad onda bio došao u odraslu dob, postojano je bio u molitvi i s išao je s nama na utvrđene svečanosti u Jeruzalem i druga mjesta.
Njegovo lice i njegov govor bili su tako čudesni i prijatni da su mnogi ožalošćeni govorili: 'Hajdemo do Marijina sina; on nas može utješiti.' Kad je porastao u starosti i mudrosti koje je od početka bio pun, radio je rukama što je bilo čestito, govorio nam je naročite riječi utjehe i riječi božanstva tako da smo neprestano bili ispunjeni neizrecivom radošću i kad smo bili u strahu, u siromaštvu i teškoćama, nikako nije pravio zlata ili srebra, već nas je opominjao na strpljivost. Bili smo na čudesan način sačuvani od zavidnika; što nam je bilo potrebno, dolazilo nam je ponekad kroz sažaljenje pobožnih srdaca, ponekad od našeg rada tako da smo potrebno imali samo za uzdržavanje, ne u izobilju jer nismo tražili ništa više nego da služimo Bogu.
Kod kuće je na intiman način s prijateljima koji su tamo došli razgovarao o Zakonu, njegovu značenju i znakovima. Često je i javno raspravljao s mudrim muškarcima tako da su se čudili i govorili: 'Gledajte, Josipov sin uči pismoznance, veliki duh govori u njemu.' Kad me jednom dok sam razmišljala o njegovoj muci vidio ispunjenu najdubljom žalošću, rekao mi je: 'Ne vjeruješ li, Majko, da sam ja u Ocu i Otac u meni? Je si li zamrljana mojim ulaskom ili jesi li imala boli prilikom mog izlaska? Zašto te obuzima tuga? Jer volja mog Oca je da podnesem smrt, da, moja volja je s Ocem. Ono pak što imam od Oca, to ne može patiti, već će patiti tijelo koje sam preuzeo od Tebe da bi tijelo drugih bilo otkupljeno, a duhovi spašeni.'
Također je bio tako poslušan da je kad mu je Josip rekao: 'Učini ovo ili ono!' on to odmah učinio; jer skrivao je moć svoga božanstva tako da smo je mogli prepoznati samo Josip i ja koji smo vrlo često vidjeli kako ga obasjava čudesno svjetlo i kako iznad njega pjevaju anđeoski glasovi. Vidjeli smo također kako su nečisti duhovi koje prema našem zakonu odobreni istjerivatelji nisu mogli istjerati odlazili kad su vidjeli prisutnost moga Sina. Gledaj, kćeri, to uvijek treba biti u tvojem pamćenju; također vrlo iskreno zahvali Bogu što je po tebi drugima htio otkriti svoje djetinjstvo.“
Categories:
Nebeske objave
