KNJIGA ČETVRTA - 76. poglavlje
Djevičine riječi kćeri koje je podučavaju tko su Božji prijatelji i kako ih je malo u novije vrijeme ako se ispita svaki stalež, kako laike, tako i svećenike. Što je razlog zbog kojeg je bogati Bog volio siromaštvo i kako je izabrao siromašne, a ne bogate i s kojim ciljem su bogatstva dana Crkvi.
Majka reče Kristovoj zaručnici: „Zašto si zabrinuta, kćeri moja?“
„Jer se“, onda odgovori, „bojim biti poslana otvrdnulima.“
Majka odvrati: „Po čemu prepoznaješ otvrdnule ili Božje prijatelje?“
I ona reče: „Ne znam ih razlikovati i ne usudim se suditi o bilo kome jer su mi prije pokazana dva čovjeka od kojih se jedan po ljudskoj prosudbi predstavljao vrlo poniznim i potpuno svetim, a drugi rasipničkim i častohlepnim. No ipak njihova namjera i volja nisu bili u suglasnosti s njihovim djelima što je silno preplašilo moj razum.“
Majka odgovori: „Dozvoljeno je suditi o zlu koje se javno pokazuje ako se ima namjera zle žaliti i popraviti. Ali o dvojbenome za što nije sigurno s kojom se namjerom događa je sigurno ne suditi. Zato ću ti pokazati koji su ljudi Božji prijatelji.
Znaj tako da su Božji prijatelji oni koji se kad od Boga prime darove brinu za to da Bogu zahvale svakog sata, da ne žele ništa preobilno i da su s tim što im je dano zadovoljni. No gdje naći takve ljude? Potražimo najprije u zajednici. Tko bi tamo mogao reći: 'Dovoljno je; ne tražim ništa veće'? Potražimo među ratnicima i ostalom gospodom. Tko među njima misli ovako: 'Dobra koja posjedujem sam stekao nasljedstvom; od toga tražim svoje umjereno uzdržavanje prema mojem staležu kao što odgovara Bogu i ljudima, preostalo ću dodijeliti Bogu i siromasima. No kad bih saznao da su ova naslijeđena dobra zlo stečena, onda bi ih ili nadoknadio ili predao na savjet izabranih duhovnih Božjih slugu.' O, kćeri, takve misli su rijetke na zemlji. Potražimo i među kraljevima i vojskovođama tko od njih ustraje u hvalevrijednom stanju. Gdje je kralj koji je u svojem ponašanju kao Job, u svojoj poniznosti kao David, u revnosti za zakon kao Pinhas i kao Mojsije u blagosti i strpljivosti? Gdje je onaj vojskovođa koji upravlja kraljevom vojskom i podučava je ratu, ima povjerenje u Boga i strah kao Jošua, koji više traži korist svoga gospodara nego svoju kao Joab, koji voli revnost zakona i korist bližnjega kao Juda Makabejac? Takav vojskovođa je sličan jednorogu koji na čelu ima oštar rog i ispod njega dragocjen kamen. A što je drugo rog vojskovođe doli hrabro srce da se odvažno bori i udara neprijatelje vjere? Kamen pod vojskovođinim rogom je božanska ljubav koja ako ostaje neprestano u srcu ga čini okretnim i nepobjedivim u svim stvarima. No sad su vojskovođe sličniji obijesnim jarcima nego jednorozima; jer svugdje se bore za tijelo, ne za dušu niti za Boga. Razgledajmo kraljeve. Tko od njih ne opterećuje svoje podčinjene radi svoje oholosti? Tko odmjerava svoje stanje prema prihodima krune? Tko nadoknađuje ono što kruna nepravedno drži? Tko od njih se bavi drugim aktivnostima da bi vršio pravednost radi Boga? Kad bi u svijetu na vidjelo došli takvi kraljevi da bi Bog bio proslavljan!
Tražimo dalje među svećenicima čija je obveza sa sobom nosi voljeti suzdržljivost, siromaštvo i pobožnost; zaista, ovi su isto zastranili s puta. Što drugo su svećenici doli siromasi i Božji primatelji milostinje? Trebaju živjeti od onoga što se prinosi Bogu da bi bilo to ponizniji i revniji za Boga što više bi se morali držati udaljeni od briga svijeta. Zato ih je prvo Crkva podigla iz nevolje i siromaštva da bi Bog bio njihova baština i da se ne bi mogli hvaliti svijetom i tijelom, već Bogom. Ali, moja kćeri, nije li mogao birati kraljeve i vojskovođe za apostole da bi se po njima Crkva obogatila zemaljskom baštinom? Mogao je. Ali bogati Bog je došao siromašan na svijet da bi primjerom dokazao kako je zemaljsko prolazno i da bi čovjek učio od siromaštva svog Gospodina i ne ga se sramio, već da bi se žurno mogao okrenuti istinskom i nebeskom bogatstvu. Zato se poslužio nadasve lijepim postavljanjem Crkve jednog siromašnog ribara i postavio ga je na njezino mjesto da bi živio od Gospodinova udjela, a ne od baštine u ovom svijetu. Crkva je tako svoje podrijetlo uzela iz tri dobre stvari: prvo od revnosti u vjeri; drugo, od siromaštva; treće, iz djelotvornosti vrlina i čuda. Te tri stvari su bile i kod svetog Petra. Posjedovao je revnost vjere kad je slobodnim glasom priznao svojeg Boga i nije oklijevao umrijeti za njega; imao je siromaštvo kad je išao uokolo i molio milostinju i prehranjivao se od rada svojih ruku. Ipak je bio bogat duhovnim dobrima što je veće kao kad je na primjer hromome kojem nije mogao dati ni zlata ni srebra učinio da može hodati što nijedan od vladara nije mogao. Nije li Petar koji je uskrisio jednog mrtvog mogao postići i novac da je htio? Naravno; ali odbacio je teret bogatstva da bi lako ušao u nebo i da bi kao gospodar ovaca ovcama dao primjer poniznosti jer su poniznosti i siromaštvo, duhovni kao i tjelesni, ulaz u nebo. Treće, imao je moć činiti čuda jer, odvojeno od njegovih većih čuda, Petrovom sjenom su bili izliječeni bolesni. Budući da je posjedovao savršenstvo vrlina koje se sastoji u tome da se zadovolji nužnim, tako je i njegov jezik postao ključ za nebo i njegovo je ime blagoslovljeno na nebu i na zemlji. Oni pak koji su svoje ime učinili slavnim i voljeli gnoj, to jest ono što je zemaljsko, na zemlji su prezreni i na strašan način su zapisani u knjizi božanske pravednosti.
Bog je ipak htio dati prepoznati da siromaštvo Petra i drugih svetih nije bilo prisilno, već dobrovoljno. Zato je potaknuo srca mnogih da im bogato udjeljuju. Više su se hvalili siromaštvom nego trnjem bogatstva. Zato se što su više imali u izobilju siromaštva to bogatije umnožila i njihova pobožnost. Čemu čudo? Jer kako da Bog bude daleko onima koji su ga postavili za svoj dio svoju radost? Kako pak može onima koji žude za uživanjem svijeta Bog biti sladak? On je bio stranac u njihovim očima. U međuvremenu su s protekom vremena da bi Božji prijatelji mogli biti revniji i spremniji propovijedati Božju riječ i da bi se moglo znati kako nisu zla bogatstva, već njihova zloporaba, za Silvestra i ostalih Crkvi dana vremenita dobra koja su sveti muškarci dugo vremena koristili samo za uzdržavanje Crkve i Božju radost i siromahe. Znaj, Božji prijatelji su takvi koji se raduju Božjem određivanju. Ako ti i nisu poznati, poznati su mojem Sinu. Jer u krutom metalu se često nalazi zlato i iz krutog kremena se često izdvaja vatrena iskra. Zato idi sigurna; jer prvo treba vikati, a tek onda djelovati jer ni moj Sin dok je prebivao u tijelu nije istodobno obratio cijelu Judeju niti apostoli odjednom pogane, već se mora imati više vremena za dovršiti Božja djela.“
Categories:
Nebeske objave
