KNJIGA ČETVRTA - 33. poglavlje
Značajne zaručničine riječi o gradu Rimu koje govore o utjesi, pobožnosti i urednosti Rimljana kako svećenika tako i svjetovnih ljudi u ranijim vremenima i kako se sve to okrenulo u očaj, gnušanje i nepravilnost i kako je Rim tjelesno i duhovno nesretan.
„Poštovani gospodine! Među ostalim obavijestima bi gospodinu papi trebalo dati na razumijevanje kako je tužno stanje grada koji je nekad duhovno i tjelesno bio sretan. No sad je tjelesno kao i duhovno nesretan; tjelesno zato jer su njegovi svjetovni vladari, koji bi morali biti njegovi branitelji, postali njegovi najokrutniji pljačkaši. Zato su njegove kuće uništene i potpuno su opustošene mnoge crkve u kojima su sadržane blažene kosti svetih koje sjaje divnim čudesnim znakovima i čije duše su u Božjem kraljevstvu okrunjene na uzvišen način. I njihovi hramovi su, nakon što su im krovovi uništeni i vrata oduzeta, pretvoreni u zahode ljudi, pasa i zvijeri. Grad je nesretan na duhovan način jer su zatrta mnoga pravila koja su sveti pape donijeli po nadahnuću Duha Svetoga na hvalu Bogu i na spas duša u Crkvi. No zato su nažalost po nadahnuću zla duha nastale mnoge zloporabe na obeščašćivanje Boga i na propast duša. Jedno pravilo svete Crkve je na primjer bilo da svećenici pođu u svete redove, vode blažen život, Bogu služe neprestano i puni pobožnosti i drugima dobrim djelima pokazuju put u nebesku domovinu. No protiv te Crkvene navike je nastala teška zloporaba tako crkvena dobra poklanjaju laicima koji budući da se nazivaju kanonicima ne uzimaju supruge, ali besramno preko danu u svojim kućama, a preko noći u svojim krevetima imaju priležnice i drsko govore: 'Nije nam dozvoljeno živjeti u braku jer smo kanonici.' I svećenici, đakoni i podđakoni su se nekad veoma gnušali sramote nečista života. No sad se neki od njih tome javno raduju što vide svoje priležnice s debelim trbusima kako hodaju s drugim ženama. Ne srame se ni kad im njihovi prijatelji kažu: 'Gledajte, gospodine, uskoro će vam se roditi sin ili kćer.' Zato bi se s boljim pravom mogli nazvati đavoljim svodnicima umjesto zaređenim svećenicima vrhovnog Boga.
Sveti očevi Benedikt i ostali su s dozvolom najviših biskupa postavili pravila i izgradili samostane u kojima su opati njegovali stanovati s braćom koji su pobožno slavili noćne i danje sate i redovnike brižno podučavali u dobru životu. Zaista je bila radost posjetiti samostane kad je Bog danju i noću bio čašćen i slavljen pjesmom redovnika i kad su se po njihovu lijepu životu grešnici obraćali. I dobri su se jačali božanskom podukom duhovnih predstojnika. Da, i same duše u čistilištu su radi njihovih pobožnih molitava postigle blaženi mir. Onda je redovnik koji je najbolje čuvao svoje pravilo držan u najvišoj časti i bio je čašćen pred Bogom i ljudima. Tko se pak nije brinuo za držanje pravila, sigurno je znao da će doći u sramotu i da će dati sablazan. Onda je svatko po odjeći mogao razlikovati i prepoznati tko je redovnik.
No protiv tog najvišeg pravila je kod vrlo mnogih nastala odvratna zloporaba. Opati su često u svojim dvorcima i gdje im se sviđa, unutar i izvan grada. I tako je sada posjetiti samostane nešto bolno jer malo redovnika je prisutno u koru u vrijeme sati, a ponekad nitko. Tamo se malo čita, a s vremena na vrijeme se niti ne pjeva i na mnoge se dane ne čitaju mise. Dobri se osjećaju opterećeni lošim pozivom tih redovnika, a loši njihovim lošim načinom života postaju još daleko gori. Za bojati se da samo malobrojne duše u svojim mukama postižu poneko olakšanje iz njihovih molitava. Mnogi redovnici stanuju u gradu; svaki ima kuću za sebe; i poneki od njih kad im dođu prijatelji prigrle svoju djecu i puno radosti govore: 'Gledajte, ovo je moj sin!' Sad se redovnik jedva može prepoznati po svojoj odjeći. Plašt koji je nekad doticao stopala, sad jedva može pokriti koljena. Rukavi su sad uski i ravni, dok su nekad bili pristojni i prostrani. Umjesto pisaljke i pločice za pisanje, sa strane im sad visi mač. I na njima se jedva nalazi dio odjeće po kojem se može prepoznati redovnik osim škapulara koji je često tako skriven da ga nitko ne može vidjeti kao da je sramota nositi neki redovnički dio odjeće. Neki se niti ne srame ispod suknji nositi oklop i drugo oružje da bi nakon zalaska sunca činili što im se sviđa.
Prije je bilo svetih koji su se odrekli velikih bogatstava i započeli pravila sa siromaštvom, koji su prezirali svaku pohlepu i zato nisu htjeli imati nešto vlastito; gnušali su se svakog uobražavanja i raskoši svijeta, prekrivali se najbjednijom odjećom i iz svih su snaga nosili odvratnost pred požudom tijela i zato su vodili čist život. Oni i njihova braća se zato nazivaju prosjački redovnici i njihova pravila su potvrdili pape tako što su se radovali što su na čast Bogu i za najbolje dušama preuzeli takav život.
No sad je nešto tužno za vidjeti kako se njihova pravila pretvaraju u odvratne zloporabe i uopće ih se ne drži kao što su Augustin, Dominik i Franjo po nadahnuću Duha Svetoga propisali i kako su ih mnogi bogati i ljudi visokih staleža slijedili na najbolji način. I sad se naravno nalaze mnogi ljudi koje se naziva bogatima, ali su usprkos dragocjenostima i novcu siromašniji od onih koji su se zavjetovali na siromaštvo od kojih mnogi posjeduju imovinu, iako im njihovo pravilo zabranjuje i više se raduju opakom vlasništvu nego svetom i slavnom siromaštvu. Hvale se također da je njihova odjeća od sukna koje je jednako skupo i dragocjeno kao ono bogatih biskupa.
Dalje su po blaženom Grguru i drugim svetima izgrađeni i neki samostani za ženske osobe u kojima su zadužene na tako strogu klauzuru da se niti po danu ne mogu vidjeti. No sad oni primaju tako veliku zloporabu da su vrata bez razlike za duhovne i svjetovne ljude kojima se sestrama sviđa dati pristup otvorena čak i za vrijeme noći. Zato takva mjesta više sliče bordelima nego svetim samostanima.
Bilo je pravilo Crkve i da nitko za ispovijedanje ne prima novac. Ali za pismene izrade ispovjednicima bi trebalo biti dozvoljeno primiti novac koliko je pravedno od osoba koje trebaju izdavanje pismenih potvrda. Nasuprot tome se sad događa takva zloporaba da bogate osobe nakon izvršene ispovijedi nude koliko im se sviđa. Siromašne se sili s ispovjednikom napraviti ugovor prije nego ih čuje i zaista, dok ispovjednici ustima izgovaraju odrješenje, ne srame se rukama gurati novac u kesu.
Također je u Crkvi bilo određeno da se svaka osoba mora barem jednom godišnje ispovjediti i primiti tijelo Kristovo i to se tiče laika jer svećenici i redovnici čine to češće u godini.
Drugi propis je bio da oni koji se ne mogu suzdržati trebaju živjeti u braku.
Treće, svi kršćani trebaju postiti u korizmi, na kvatre i druga predvečerja blagdana što je skoro svima ostalo poznato; toga su slobodni bili samo oni koji su se nalazili u teškoj bolesti ili velikoj poteškoći.
Četvrto pravilo je bilo da se na blagdane svatko treba suzdržati svjetovnog posla.
Peto pravilo je nalagalo da nijedan kršćanin ne smije zadobiti novac ili nešto slično lihvarenjem.
Protiv spomenutih pet odličnih pravila su postavili pet sramotnih i teških zloporaba koje donose štetu.
Prva je u tome da na svaku osobu koja se ispovjedila i primila tijelo Kristovo, uz iznimku svećenika, redovnika i nekih žena, u Rimu umire sto osoba koje su došle do godina razuma bez da su se ikad ispovjedile ili primile tijelo Kristovo kao da su pogani.
Druga zloporaba je što mnogi uzimaju zakonite supruge i kad se prestanu slagati sa ženama, napuštaju ih tako dugo koliko im se sviđa bez potrebnog dopuštenja crkvene vlasti; umjesto supruga, uzimaju preljubnice i časte ih i vole. Neki čak ni ne zaziru od toga da imaju preljubnicu u istoj kući skupa sa suprugom i raduju se kad u istoj kući istovremeno rađaju djecu.
Treća zloporaba je da mnoge zdrave osobe u korizmi jedu meso i u velikoj gomili ih je malo koji se dnevno zadovolje jednim jelom. Također se nalaze neki koji se preko dana suzdržavaju od mesa i uzimaju korizmena jela, ali se noću u tajnim gostionicama site mesom. Zaista, svećenici to ponekad čine skupa s laicima i slični su Saracenima koji preko dana poste, a po noći se site mesom.
Četvrta zloporaba je u tome što iako se neki radnici na blagdane suzdržavaju posla, neki bogati nasuprot tome ne čekaju da na blagdane pošalju svoje dnevne najamnike na rad u vinograde, na oranje polja, cijepanje drva u šumi da bi posljednje uskoro nosili kući i tako se siromašni na blagdane ne raduju većem miru nego na radne dane.
Peta zloporaba je da kršćani vrše lihvarenje slično Židovima i kršćanski su lihvari još pohlepniji od židovskih.
Dalje je jedno crkveno pravilo bilo takve ljude kakvi su dosad nabrojeni ekskomunikacijom držati u ogradi. No mnogi se više ne boje kletve i, iako znaju da su javno ekskomunicirani, ne izbjegavaju niti crkvu, niti poslovanje ni razgovor s ljudima i malo je svećenika koji onima koji se nalaze pod ekskomunikacijom odbijaju ulaz u crkvu. Malo je i onih koji zaziru od poslovanja i razgovora s ekskomuniciranima čim su s njima povezani nekom vrstom prijateljstva. Niti ekskomuniciranima se ako su bogati ne uskraćuje crkveni sprovod. Zato se ne čudite, gospodine, ako zbog tih i mnogih drugih zloporaba koje se teško protive crkvenih pravilima Rim nazivam nesretnim gradom. Zato je za bojati se da će katolička vjera propasti ako ne dođe netko tko iskrenom vjerom Boga ljubi iznad svega, a svojeg bližnjeg kao sebe i ne dokine sve zloporabe. Zato imajte samilost prema Crkvi i njezinim klerom koji Boga ljubi svim srcem i gnuša se svih zlih navika i koji kao da je papinim odsustvom ostao siročem, ali je kao vjerni sinovi branio očevo sjedište, snažno se odupirao izdajicama i ostao nepokolebljiv pod mnogim mukama.“
Categories:
Nebeske objave
