KNJIGA PRVA - 10. poglavlje
Riječi Djevice Marije njezinoj kćeri, koje prikazuju korisnu pouku o tome kako bi ona trebala živjeti i koje opisuju mnoge divne stvari o Kristovoj patnji.
„Ja sam Kraljica Neba, Majka Božja. Rekoh ti da nosiš broš na svojim prsima. Sada ću ti još potpunije pokazati kako sam od početka, kad prvi put čuh i shvatih kako Bog postoji, uvijek, i sa strahom, brinula o svojem spasenju i svojem pridržavanju Njegovih zapovijedi. Ali kad sam više naučila o Bogu – kako je On Moj Stvoritelj i sudac svih Mojih djela – voljela sam Ga još i više, uvijek smjerna i oprezna kako Ga ne bih uvrijedila riječju ili djelom.
Kasnije, kad sam čula da je On dao Zakon i zapovijedi narodu i činio tako velika djela kroz njih, čvrsto sam odlučila u svojoj duši da nikada neću voljeti nikoga osim Njega i sve su svjetovne stvari postale za mene najgorče. No kada sam još kasnije čula da će sam Bog otkupiti svijet i biti rođen od Djevice, bila sam preplavljena tako snažnom ljubavlju prema Njemu da nisam mislila ni na što osim na Boga, niti sam željela išta osim Njega. Povukla sam se koliko sam mogla iz razgovora i nazočnosti roditelja i prijatelja te dala svu svoju imovinu siromašnima, ne zadržavši za sebe ništa osim oskudne hrane i odjeće.
Ništa me nije ispunjavalo osim Boga! Stalno sam u svojem srcu željela doživjeti vrijeme Njegova rođenja, a možda i zavrijediti da postanem bezvrijedna sluškinja Majke Božje. Također, u svojem srcu obećah da ću zadržati svoje djevičanstvo, ako je to Njemu prihvatljivo, te da neću imati imetka na ovome svijetu. No ako Bog želi drugačije, Moja volja bijaše da se ostvari Njegova volja, a ne Moja; jer vjerovala sam da On može napraviti sve stvari i nisam željela ništa osim onoga što je bilo najkorisnije i najbolje za Mene. Zato svu svoju volju povjerih Njemu.
Kada se približilo vrijeme da se djevice prikažu u hramu Gospodinovu, i Ja bijah među njima zbog pobožne pokornosti Mojih roditelja Zakonu. U sebi mišljah da Bogu ništa nije nemoguće, pa kako je On znao da ne želim ništa i ne žudim ni za čim osim za Njim, tako sam i Ja znala da bi On zaštitio Moje djevičanstvo ako to želi. Ako i ne, htjedoh da se ostvari Njegova volja. Nakon što sam čula sve zapovijedi u hramu, vratila sam se kući, izgarajući sada više nego ikad ljubavlju prema Bogu, a svakim danom plamtjeli su novi plamenovi i žudnje ljubavi.
Zbog tog razloga povukla sam se još više od svih i bila sama danju i noću, jako se bojeći, više od svega, da Moja usta ne kažu ili Moje uši ne čuju ništa suprotno Božjoj volji, ili da Moje oči ne vide ništa zavodljivo ili štetno. Također sam se u tišini bojala i jako brinula da šutim o stvarima o kojima bih, umjesto toga, trebala govoriti.
Dok sam se tako bojala u svojemu srcu, sama sa sobom i dajući sve svoje nade Bogu, na Mene siđe veliko nadahnuće o Božjoj silnoj moći, i sjetih se kako Mu služe anđeli i sve i sve stvoreno, i kako je Njegova slava neopisiva i bezgranična. Dok bijah tako očarana tom mišlju, vidjela sam tri predivne stvari: vidjela sam zvijezdu, ali ne onakvu kakva sja na nebu; vidjela sam svjetlost, ali ne onakvu kakva sja na ovom svijetu; osjetila sam miomiris, ali ne biljaka, niti ičega od ovog svijeta. To je bio najveći ushit i uistinu neopisivo, i toliko me ispunilo da sam klicala s radošću!
Odmah potom začuh glas – ali ne glas iz ljudskih usta – i kad ga čuh, zadrhtah s velikim strahom da bi to moglo biti priviđenje ili varka zlog duha. No ubrzo zatim ispred mene pojavi se anđeo Božji; bio je poput najljepšeg od stvorenih ljudi, ali ne u tijelu kao što je tijelo stvorenog čovjeka, i reče mi: 'Zdravo, milosti puna, Gospodin je s Tobom!' Kad to začuh, upitah se što je time mislio i zašto je došao k Meni s takvim pozdravom, jer sam znala i vjerovala da nisam vrijedna nečega takvog – ili bilo kakve dobre stvari! No znah i da Bogu ništa nije nemoguće ako On tako želi.
Onda mi se anđeo opet obrati: 'Dijete koje ćeš roditi, bit će sveto i zvat će se Sin Božji. Neka bude kako je volja Njegova.' No čak ni tada nisam se smatrala vrijednom, niti sam pitala anđela zašto i kada će se to dogoditi. Umjesto toga pitala sam ga kako je moguće da ja, bezvrijedna sluškinja, koja nije upoznala nijednog muškarca, mogu postati Majka Božja. Anđeo mi odgovori (kako upravo rekoh): 'Bogu ništa nije nemoguće, jer što god poželi učiniti biti će učinjeno.'
Kad začuh te riječi anđela, osjetih najžarkiju želju postati Majkom Božjom i Moja duša progovori od ljubavi i žudnje, rekavši: 'Evo Me: Tvoja će se volja ostvariti u Meni!' S tim je riječima moj Sin začet u Mojoj utrobi, na neopisivu radost Moje duše i cijelog tijela! Dok sam ga imala u svojoj utrobi, nosila sam ga bez ikakve boli, bez težine i neugode. Postadoh ponizna u svim stvarima, znajući da je onaj kojeg nosim Svemogući!
Kad Ga rodih, to također bijaše bez ikakve boli ili grijeha, baš kako je i začet, ali s takvim uzvišenjem i radošću duše i tijela da Moja stopala nisu osjećala tlo na kojem su stajala zbog te neopisive radosti! Kao što je ušao u moje tijelo na radost moje duše, tako ga je i napustio, sačuvavši moje djevičanstvo nedirnutim te moju dušu i cijelo tijelo u stanju neopisive radosti i slavljenja.
Kada gledah na Njegovu ljepotu i razmišljah o njoj, radost bi mi orosila dušu i znah da nisam vrijedna takvog Sina. Ali kada bih se sjetila mjesta (kako sam naučila iz predviđanja proroka) na kojima će čavli probiti Njegove ruke i noge na raspeću, Moje bi se oči napunile suzama i srce gotovo slomilo od tuge.
Kad Moj Sin vidje Moje uplakane oči, postade skoro smrtno žalostan. No, kad bijah razmišljala o Njegovoj božanskoj moći, opet se utješih znajući da je to ono što je On želio i da se sve treba zbiti na taj način, pa stopih svoju volju u Njegovu. Zato je Moja radost uvijek pomiješana s tugom.
Kad dođe vrijeme za početak patnji Mojega Sina, Njegovi ga neprijatelji uhvatiše i udaraše po obrazu i vratu, pljuvaše na Njega i rugaše Mu se. Potom On bijaše odveden do stupa mučenja gdje je svojom voljom svukao odjeću i stavio svoje ruke oko stupa, a Njegovi neprijatelji nemilosrdno su ih svezali. Kada je stajao svezan za stup, nije imao ništa na sebi, već je stajao gol, trpeći sramotu svoje golotinje.
Potom svi prijatelji Mojega Sina pobjegoše od Njega, a Njegovi neprijatelji dođoše zajedno sa svih strana i stajaše ondje, bičujući Njegovo tijelo, koje je bilo čisto od svake ljage i grijeha. Stajah u blizini i nakon prvog udarca biča padoh kao da sam mrtva. Kada se osvijestih, vidjeh da je Njegovo tijelo izbičevano tako teško da su Mu rebra bila vidljiva! Što je bilo još strašnije – kada bi bič bio povlačen, Njegovo je meso bilo njime rasijecano i trgano, baš kao što je zemlja rasijecana plugom! Dok je Moj Sin stajao tamo, sav krvav i tako izranjavan da na njemu nije bilo dijela koji nije bio ozlijeđen ni mjesta koje nije bičevano, tad netko od nazočnih, potaknut duhom, upita: ' Zar ćete Ga ubiti prije nego što Mu se uopće sudi?' I taj odmah presiječe Njegove spone.
Potom Moj Sin ponovno obuče svoju odjeću, a Ja vidjeh kako je mjesto gdje je stajao, bilo natopljeno krvlju! Gledajući stope svoga Sina, mogah vidjeti kuda je hodao jer je i zemlja za Njim bila krvava. Oni čak i ne sačekaše da se obuče, već Ga guraše i vukoše kako bi se požurio. Dok ga vođahu poput razbojnika, On je brisao krv sa svojih očiju. Nakon što Ga osudiše na smrt, staviše na Njega križ kako bi Ga nosio do mjesta patnje. Nakon što ga je nosio jedno vrijeme, pridruži Mu se neki čovjek i nosaše križ umjesto Njega. Kako je moj Sin išao prema mjestu patnje, neki ljudi udarali su Ga u vrat, a drugi u lice. Bio je tako brutalno i nasilno udaran da sam, iako nisam vidjela ljude što Ga udaraše, jasno čula zvuk udaraca. Kad stigoh na mjesto patnje s Njim, vidjeh kako su svi instrumenti Njegove smrti ondje ležali spremno. Moj sin, stigavši tamo, sam skine svoju odjeću.
Krvnici i razapinjači rekoše jedni drugima: 'Ovo je naša odjeća! On je neće dobiti natrag jer je osuđen na smrt!'. Kako moj Sin stajaše ondje gol, kakav je i rođen, neki čovjek dotrči i dade mu krpu kojom On s olakšanjem prekrije svoje intimne dijelove. Onda Ga okrutni razapinjači zgrabe i istegnu na križu. Prvo privezaše Njegovu desnu ruku na drvenu gredu (koja je imala pripremljene rupe za čavle), probivši mu šaku na mjestu gdje je kost najtvrđa i najčvršća. Nakon toga istegoše konopcem Njegovu dugu ruku i privezaše je, na sličan način, za gredu. Zatim Mu razapeše desno stopalo – s lijevim stopalom preko njega – dvama čavlima – tako da su Mu sve tetive i žile bile toliko istegnute da su popucale. Nakon što to učiniše, staviše trnovu krunu na Njegovu glavu. Ona se toliko duboko usjekla u glavu Mojega Sina, glavu dostojnu poštovanja, da su Mu se oči napunile krvlju kako je tekla, uši su njome bile zatvorene i brada posve natopljena. Kako je tamo stajao, sav krvav i izboden, osjećao je žaljenje prema Meni jer sam stajala blizu i plakala. Pogledavši svojim očima napunjenim krvlju prema Mojem nećaku Ivanu, preporuči mu da me zbrine. U tom trenutku začuh neke ljude kako govore da je Moj Sin bio razbojnik! Drugi govoraše da je lažac, a neki da nitko nije više zaslužio smrt od Mojega Sina!
Kad začuh sve ovo, opet se vrati Moja tuga. I, kao što prije rekoh, kad je prvi čavao bi zabijen u Njega, zvuk prvog udarca toliko Me preplavio da padoh kao da sam mrtva, pred očima Mi se smračilo, ruke su Mi se tresle, a noge zateturale. U svojoj gorkoj boli i velikoj tuzi, nisam bila u stanju podići pogled sve dok nije bio potpuno pribijen za križ. No kad ustadoh, vidjeh svoga Sina kako je nemilosrdno obješen na križ, a Ja, Njegova najžalosnija Majka, bijah toliko ožalošćena i slomljena srca da jedva mogah stajati zbog svoje velike i gorke tuge. Kad vidje Moj Sin Mene i svoje prijatelje u neutješnim suzama, poviče glasnim i žalosnim glasom, rekavši: 'Oče, zašto si me napustio?' To bijaše kao da je htio reći: 'Nema nikoga tko me žali osim Tebe, Oče.'
Dotad Njegove oči izgledahu napola mrtve. Njegovi obrazi bijahu upali, Njegovo lice žalosno, usta otvorena, a jezik krvav. Trbuh Mu bijaše upao zbog sve tekućine koju je izgubio. Bijaše kao da nema utrobe. Cijelo Njegovo tijelo bijaše blijedo i slabo zbog gubitka krvi. Njegove šake i stopala bijahu jako prenapregnuti, jer bijahu istegnuti kako bi se prilagodili obliku križa. Njegova brada i kosa bijahu potpuno natopljene krvlju. Kad Moj Sin stajaše ondje tako pretučen i blijedo modar, još je samo Njegovo srce bilo živo, jer bijaše najbolje i najsnažnije naravi. On je od Mojega tijela uzeo najčišće i dobro napravljeno tijelo. Njegova koža bijaše tako tanka i nježna da bi krv odmah potekla kad bi bila čak i blago udarena. Njegova krv bijaše tako svježa da se mogla vidjeti unutar čiste kože. I zato što bijaše najbolje građe, život se borio sa smrću u Njegovu pribijenom tijelu. Katkad bi bol iz Njegovih probodenih udova i tetiva došla do Njegova srca, koje je još uvijek bilo snažno i neozlijeđeno, i protresla Ga najneizdržljivijom boli i patnjom. Katkad bi bol sišla iz Njegova srca u Njegove ranjene udove i, čineći to, odgodila Njegovu gorku smrt.
Okružen tim bolima, Moj Sin gledaše svoje prijatelje koji plakahu, i koji bi, uz Njegovu pomoć, radije sami trpjeli Njegove boli ili vječno gorjeli u paklu nego gledali Njega tako mučenog. Njegova žalost zbog njihove žalosti bijaše veća od sve gorčine i tuge koju je trpio u svojem tijelu i srcu, jer ih je tako nježno volio. Onda, od prevelike patnje i muke, poviče iz svoga Čovještva svome Ocu: 'Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj.' Kad sam Ja, Njegova najžalosnija Majka, čula Njegov glas, cijelo se Moje tijelo treslo s gorkom boli u Mojemu srcu. Kad god bih kasnije pomislila na taj krik, još je uvijek bio prisutan u Mojim ušima.
Kad se Njegova smrt približila, Njegovo se srce raspuklo od nasilnosti te boli. Cijelo se Njegovo tijelo potreslo, glava mu se malo podigla i opet pala. Njegova su usta bila otvorena i jezik posve krvav. Njegove ruke bijahu se malo povukle od mjesta gdje bijahu rupe od čavala i noge su Mu morale nositi više težine tijela. Prsti i ruke bijahu Mu istegnuti, a leđa čvrsto pritisnuta na križ.
Tada mi neki ljudi rekoše: 'Tvoj Sin je mrtav, Marijo!' No drugi rekoše: 'On je mrtav, ali će ponovno ustati.' Kad svi odoše, dođe neki čovjek i zabije svoje koplje u Njegov bok takvom silom da je skoro izašlo na drugu stranu! Budući da koplje bijaše izvučeno, njegov je vrh bio crven od krvi. Tada Mi je izgledalo, kada vidjeh kako je srce Mojega ljubljenog Sina probodeno, da je i Moje srce bilo probodeno!
Potom Ga spustiše s križa i uzeh Njegovo tijelo u svoje krilo. Izgledao je poput gubavca, bijaše potpuno prekriven ozljedama i krvlju. Oči Mu bijahu beživotne i pune krvi, usta hladna poput leda, Njegova brada poput žica, lice paralizirano, a ruke toliko ukočene da ih se nije moglo saviti na Njegova prsa, već samo preko Njegova trbuha, blizu pupka. Držala sam Ga na svojim koljenima onakvog kakav je bio na križu: ukočenih svih udova.
Nakon toga, polegoše Ga u čisto laneno platno i osuših Njegove udove svojom lanenom tkaninom te zatvorih Njegove oči i usta što bijahu otvorena kad je umro. Potom Ga položiše u grob. Rado bih bila živa položena u grob sa svojim Sinom da je to bila Njegova volja! Kada to bijaše dovršeno, dođe dobri Ivan i odvede Me kući. Eto, kćeri moja, što je Moj Sin pretrpio za tebe, i ljubi Ga cijelim svojim srcem!“
Objašnjenje iz 1. knjige – 15. poglavlje: „Potom trnovu krunu, koju bijahu skinuli s Njegove glave kad je bio razapinjan, vratiše natrag kako bi opet bila na Njegovoj svetoj glavi. Bola je Njegovu divnu glavu takvom silom da su Mu oči bile pune krvi koja je tekla i uši zatvorene.“
Categories:
Nebeske objave
