Priluka

KNJIGA ŠESTA - 19. poglavlje

Krist se žali na ljude koji se raduju u tjelesnim uživanjima i preziru buduću slavu i dobročinstva Njegove patnje. Njihova molitva je uspoređena s glasom cijevi i zvukom sudarajućeg kamenja. Takvi će biti prokleti i na svoju sramotu će onda gledati Božju slavu u, iznad i ispod neba kao i izvan njega i na svim mjestima.


„Onaj kojeg poznaješ pjeva: 'Izbavi me, Gospodine, od zlih ljudi!' Taj glas u mojim ušima zvuči kao glas svirale, kao buka cijevi, glas njegovih usana je kao zvuk dvaju kamena koji se sudaraju. Tko će moći odgovoriti na zvuk kada se ne zna što on predstavlja? Njegovo srce kao da me zove s tri glasa. Prvi govori: 'Želim imati svoju volju, želim spavati i ustati kad mi se sviđa; na mojim usnama će biti riječi koje mi se sviđaju. U moja usta treba ulaziti ono što veseli i slatko je. Biti štedljiv nije moja briga, već tražim sićenje prirode i ono što ona želi, to ga ću joj dati dovoljno. U torbi želim imati novac i na tijelu mekanu odjeću; ako to imam, imam svoju radost i ono što želim, to smatram srećom.' Njegov drugi glas zove i govori: 'Smrt nije tako oštra kao što se govori; sud nije tako strog kao što je pisano je propovjednici prijete za upozorenje većim i oštrijim kaznama, ali radi milosrđa će biti ublažene. Moja radost i moje najbolje je u sadašnjem vremenu imati moju volju, duša ipak smije ići kamo može.' Treći pak glas zove i govori: 'Bog me ne bi stvorio da mi nije htio dati nebesko kraljevstvo. On ne bi bio patio da me nije htio uvesti u domovinu. Zbog čega je htio trpjeti tako gorku muku? Što ga je poticalo? Ili kakvu korist ima od toga? Koliko mogu znati o kraljevstvu nebeskom, ne shvaćam ga, poznajem samo pripovijedanja. Ne vidim niti dobrotu. Ne znam mora li se ili ne mora vjerovati. Nasuprot tome znam da bi bila moja radost kad bih imao svoju volju i to bih smatrao svojim kraljevstvom nebeskim.'

Gledaj, takvih su osobina njegove misli i njegova volja; zato njegov glas u mojim ušima zvuči kao buka kamenja. Ali na prvi glas njegova srca odgovaram mu: 'Prijatelju, tvoj put nije prema nebu i misao na moju patnju ti nije ukusna; zato ti je pakao postao otvoren jer tvoj život traži ono što je nisko i teži paklu.' Na drugi glas ti odgovaram: 'Sine, tvoja smrt će ti doći oštro, sud će biti nepodnošljiv i bit će ti nemoguće pobjeći; trpjet ćeš oštru kaznu ukoliko se ne popraviš.' Na treći glas tvoga srca odgovaram: 'Brate, sve što sam učinio iz ljubavi, učinio sam za tebe da bi mi bio sličan, obratio se i opet okrenuo meni. No sad je moja ljubav u tebi ugašena, moja djela su ti tegobna, moje riječi ti izgledaju budalaste, moj put težak. Zato ti preostaje gorka kazna i društvo đavla ako se u srcu ne okreneš na bolje. Meni, svom ljubaznom Gospodinu i Stvoritelju, ne obraćaš svoje lice, već mi okrećeš leđa; da bi me prezreo, voliš mojeg neprijatelja, gaziš moje znakove pod nogama i odvažno uspravljaš znakove neprijatelja.'

Gledaj kako ovi koji izgledaju kao moji sad stoje preda mnom, gledaj kako su se odvratili. Vidim to i strpljivo trpim. U tvrdoći svoga srca ne žele primijetiti što sam za njih učinio i kako sam stajao pred njima. Stajao sam očito pred njima trostruko: prvo, kao čovjek u čije očne jabučice prodro oštar nož; drugo, kao čovjek čije je srce probio mač; treće, kao čovjek kojem su se pred gorčinom predstojeće patnje ukočili svi udovi. Tako sam se ja nalazio pred njima. Što drugo znače očne jabučice doli moje tijelo za koje je patnja bila tako gorka kao bol kad se probija očna jabučica i trpio sam je ništa manje iz ljubavi. Što pak drugo znači mač doli bol moje majke koja me više žalostila nego moja vlastita bol? Treće, sva moja unutrašnjost i svi moji udovi su drhtali pri mojoj patnji. Tako sam stajao pred njima i tako sam patio za njih. Ali preziru sve to, sve to zanemaruju kao nemarni sin svoju majku. Nisam li im bio kao majka koja kad u utrobi ima sina u satu rađanja želi da dijete iz njezine utrobe izađe živo i koja kad ono postigne krštenje ništa ne pita za vlastitu smrt? Tako sam učinio ljudima. Kao majka sam iz tame pakla svojom patnjom rodio čovjeka na vječni dan, s velikom teškoćom kao da sam ga nosio u svojoj utrobi tako što sam ispunio sve što je prorečeno, hranio sam ga svojim mlijekom kad sam mu objavio svetu riječ i dao zapovijedi života. Ali čovjek, kao zao sin koji se ne obazire na bol svoje majke, moju ljubav vraća prijezirom i tvrdoćom; čini da plačem za boli tijela; mojim ranama pridodaje još slabost, za moju glad pruža mi kamenje, za žeđ me utažava blatom. Ali kakva je to bol koju mi čovjek nanosi kad ne mogu biti uznemiren, ne mogu trpjeti i vječno ostajem Bog? Zaista, čovjek kao da mi nanosi bol onda kad se grijehom razdvaja od mene, ne kao da bi me mogla pogoditi neka bol, već kao što netko njeguje tugovati zbog nesreće drugoga. Ako mi je čovjek nanosio bol još onda kad nije znao kako i koliko je grijeh težak budući da nije bio čuo niti proroke, niti zakone, niti riječi mojih usta, onda ne sada osim na bol primorava još i na jadanje, iako sam nepromjenjiv, onda kad, iako je upoznao moju ljubav i moju volju, radi protiv mojih zapovijedi i drsko griješi protiv razuma svoje savjesti. Zbog toga, budući da imaju spoznaju moje volje, mnogi sad tonu dublje dolje u pakao nego kad ne bi bili primili moje zapovijedi. Na isti način mi je čovjek nanio određene rane, iako ja, Bog, ne mogu biti ranjen, tako što je stavljao grijeh na grijeh, ali sad osim rana traže i da me na štetan način učine nemoćnim tako što ne samo da umnogostručavaju grijehe, nego se njima hvale i ne čine nikakvu pokoru za to. Osim toga čovjek mi daje kamenje za kruh i blato protiv žeđi. Što je drugo kruh koji želim doli usavršavanje duša, kajanje srca, božanska želja i u ljubavi plamteća poniznost? Umjesto toga čovjek mi daje kamenje tvrdoćom svoga srca. Poji me blatom i okorjelosti i praznim povjerenjem. Preziru vratiti mi se opomenama i kaznama; odbijaju pogledati me i rasuđivati moju ljubav. Zato se s opravdanjem mogu žaliti da sam ih kao majka s boli moje patnje rodio na svjetlo; ali oni radije žele biti u tami. Hranio sam ih mlijekom svoje slatkoće i još uvijek to činim; no oni se na ne obaziru. Zbog toga boli, koju mi priređuje njihovo neznanje, drsko pridodaju i blato zlobe, mene, kojeg bi trebali okrijepiti suzama vrlina, poje grijehom; meni, kojem bi trebali ponuditi slatkoću njihova ponašanja, pružaju kamenje.

Zato ću se kao pravedan sudac, koji u svojoj pravednosti ima strpljivost, u pravednosti milosrđe, a u milosrđu mudrost, u njegovo vrijeme podići protiv njih kao što zaslužuju i moju će slavu u, iznad i ispod neba kao i izvan i na svim mjestima, na svim brežuljcima, u svim dolinama gledati kao i oni koji su prokleti, ali samo na zasluženu postiđenje i sramotu.“


Objašnjenje
Ovaj je bio redovnik u samostanu svetog Lovre. Bio je ubijen od neprijatelja, umro je i pokopan je u crkvi svetog Lovre. Ali sveti Lovro se ukazao kako je razgovarao sa sucem: „Što ova skitnica radi među mojim odabranima čija su tijela prolila svoju krv za Tebe? No nije li ovaj redovnik volio svoj razvrat?“ I odmah se vidjelo kako je njegovo tijelo s najgadnijim smradom i užasom izbačeno iz groba. Na to sudac reče duši koja se vidjela kako tamo stoji: „Idi tamo, bijednice, među neobrezane i pobačene koje si slijedila jer nisi htjela slušati glas svoga Oca!“ Time je viđenje nestalo.

Categories: