Priluka

KNJIGA PETA - 15. isptivanje

Prvo pitanje. Opet se pokazao redovnik kao gore na stojeći svojoj prečki i reče: „O, suče, pitam te: zašto se dogodilo toliko mnogo toga što nije od nikakve koristi?“

Drugo pitanje: „Zašto se duše općenito ne vide kad su u tijelu ili izlaze iz njega?“

Treće pitanje: „Zašto dalje tvoji prijatelji nisu uvijek uslišani kad mole?“

Četvrto pitanje: „Zašto mnogima koji žele činiti zlo to nije dopušteno?“

Peto pitanje: „Zašto se ponekima koji to ne zaslužuju događa zlo?“

Šesto pitanje: „Zašto dalje griješe oni koji imaju Duha Božjega?“

Sedmo pitanje: „Zašto se na kraju ponekima đavao stalno prijanja uz neke i uvijek je s njima, a kod drugih nikad?“


Odgovor na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Kao što su moja djela mnoga, tako su i čudesna i neshvatljiva i iako ih je mnogo, nijedno nije bez razloga; jer čovjek je sličan dječaku koji je odgajan u zatvoru i u tami. Kad bi mu se reklo što su svjetlo i zvijezde, on ne bi vjerovao jer ne vidi. Na sličan način čovjeku se, nakon što napustio istinsko svjetlo, sviđa samo u tami prema općoj poslovici: 'Tko se navikne na zlo, zlo mu se čini dobrim.' Iako sam u ljudskom razumu zamračen, u meni ipak nema zamračenja niti promjene budući da sam sve uredio utvrđeno, uvaženo i mudro tako da ništa nije napravljeno bez razloga i koristi, niti najviše brdo, niti pustinja i more, a niti divlje zvijer i otrovni reptili, već sam kako za korist ljudima, tako zbrinuo sve i za korist svih stvorenja. Sličan sam čovjeku koji ima određene prostore da se rastegne, druge za čuvanje naprava, druge pak za pitome i divlje životinje, druge za utvrđivanje i tajnu svojih savjeta, druge za uređivanje svoje zemlje, a druge za kažnjavanje ljudi. Tako sam ja, Bog, sve uredio na razuman način: ponešto za korist i radost ljudi, nešto za postojanje divljih životinja i ptica, drugo za vježbanje i zauzdavanje ljudske pohlepe, nešto za sklad elemenata, drugo za divljenje mojim djelima, drugo za kažnjavanje grešnika, za izjednačavanje visine i dubine, drugo iz samo meni poznatog i rezerviranog razloga. Jer gledaj, mala i sićušna pčela zna mnogo toga izvući iz raznih stvari da bi pripremila med kao što i druga mala i velika stvorenja nadmašuju čovjeka u marljivosti, poznavanju bilja i prosuđivanju svoje koristi i mnogo je toga za njih korisno što je čovjeku štetno; kakvo je onda čudo ako je čovjekov razum slab da prepozna i razlikuje moja čuda budući da ga nadmašuju najmanja stvorenja? Gledaj, što je ružnije od žabe i zmije? Što je prezirnije od čička i koprive i sličnoga? Ipak su ove stvari vrlo dobre za one koji znaju razlikovati moja djela. I tako sve što postoji ima neku korist i sve što se pokreće zna kako njegova priroda može postojati i biti ojačana. Budući da su dakle moja djela čudesna i sve me hvali, čovjek treba znati da što je ljepši i što mu je dana veća prednost pred drugim stvorenjima, to se više treba zadužiti obazirati se da me časti. Ako vreva vode ne bi bila obuzdana granicama izgrađenim od bregova, gdje bi onda čovjek imao siguran stan? I kad divlje životinje ne bi imale sklonište, kako bi utekle nezasitnoj ljudskoj pohlepi? Kad bi čovjek imao sve prema svojoj želji, bi li onda tražio nebesko? No ako životinje ne bi morale raditi niti se bojati, postale bi ohole i nemoćne. Zato je većina mojih djela skrivena zato da bih ja, čudesan i neshvatljiv Bog, od ljudi bio prepoznat i čašćen pomoću divljenja mojoj mudrosti kod stvaranja tako mnogih mojih stvorenja.“

Odgovor na drugo pitanje: „Zašto se dalje duše ljudi ne vide? Odgovaram: duša je daleko plemenitije prirode od tijela jer je iz snage moga božanstva i besmrtna je, ima zajedništvo s anđelima, divnija je od svih planeta i plemenitija od cijelog svijeta. Budući da je tako duša najplemenitije i vatrene prirode i tijelu daje život i toplinu i budući da je duhovna, ne može nikako biti viđena od tjelesnog bića, već samo tjelesnim ili slikovitim prikazom.“

Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje moji prijatelji nisu uvijek uslišani od mene ako me u svojim molitvama mole? Odgovaram: ja sam kao majka koja kad vidi kako sin moli za nešto protiv svoga spasa, odgađa uslišenje njegove molitve i njegov plač ušutkava određenim negodovanjem, no to negodovanje nije gnjev, već veliko milosrđe. Tako ja, Bog, ne uslišavam svoje prijatelje uvijek jer bolje vidim što im je za spas najkorisnije nego što sami vide. Nisu li Pavao i ostali djelotvorno moliti, a ipak nisu bili uslišani? No zašto? Zato što moji prijatelji među mnogim vrlinama imaju i neke slabosti koje moraju biti pročišćene i zato nisu uslišani da bi mogli biti to ponizniji i to mi plodniji što ih većom ljubavi u kušnjama štitim i čuvam neozlijeđenima. To je dakle znak velike ljubavi ako moji prijatelji u svojim molitvama nisu uvijek uslišani radi svoje veće zasluge i očuvanja njihove postojanosti; jer kao što se đavao ukoliko može trudi zamrljati pravednikov život nekim grijehom ili sramotnom smrću da bi kolebali u svojoj postojanosti, tako ja ne dopuštam bez razloga da pravednik bude iskušan da bi njegova postojanost postala poznata drugima i on sam bio okrunjen na plemenitiji način. I kao što đavao ne zazire kušati svoje jer vidi su veoma spremni griješiti, tako ja s vremena na vrijeme ne štedim svoje odabrane jer vidim da su spremni na sve dobro.“

Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje nekima koji žele nije dopušteno činiti zlo? Odgovaram: ako netko ima dva sina, jednog poslušnog i jednog neposlušnog, otac se protivi neposlušnom koliko može da ne bi prekoračio u zlobu; poslušnoga pak hvali i pokreće ga prema većemu da bi po njegovoj revnosti i neposlušni sin primio poticaj za popravljanje. Tako često i ne dozvoljavam da zli griješe budući da ispod svojeg zla čine i ponešto dobro čime koriste sebi i drugima. Zato pravednost zahtijeva da ne budu odmah predani đavlu, niti da uvijek budu u stanju ispuniti svoju volju.“

Odgovor na peto pitanje: „Zašto se dalje nekima koji ne zaslužuju događa zlo? Odgovaram: svaki koji je dobar je poznat samo meni, Bogu, kao i ono što zaslužuje jer mnogo toga što nije se čini lijepim. I vatra iskušava zlato. Pravednik pak ponekad mora trpjeti nevolje da bi drugima bio primjer, a njemu da bi služilo za krunu. Tako je bio kušan i Job koji je prije moje kušnje bio dobar, ali pod njom i nakon nje je ljudima postao još poznatiji. Tko može prosuditi zašto sam ga kušao ili tko može takvo što znati osim samog mene koji sam ga preduhitrio svojim blagoslovima da ne bi griješio i čvrsto ga držao u kušnjama? I kao što sam ga bez njegove zasluge preduhitrio svojom milošću, tako sam ga iskušavao svojim milosrđem i pravednošću jer nitko pred mojim očima neće biti pravedan osim po mojoj milosti.“

Odgovor na šesto pitanje: „Zašto dalje oni koji imaju moga Duha griješe? Odgovaram: Duh moga božanstva nije vezan, već stanuje gdje želi i ako želi, odstupa; ne stanuje u grijehu podređenoj posudi, već u onoj koja ima ljubav; jer ja, Bog, sam ljubav i gdje sam ja, tu je sloboda. Tko dakle primi moga Duha, može griješiti ako želi jer svaki čovjek ima slobodnu volju. No ako čovjek svoju volju pokreće protiv mene, moj Duh, koji je u njemu, odlazi od njega ili se čovjek kažnjava da bi popravio svoju volju. Tako je i Bileam htio prokleti moj narod, ali ja mu nisam dopustio; jer iako je bio zao i častohlepan prorok, povremeno je ipak govorio dobro, ali ne od sebe, već od moga Duha; jer često je dobrima i zlima dana milost moga Duha jer inače oni veliki govornici ne bi mogli raspravljati o tako visokim stvarima kad ne bi imali moga Duha; ne bi niti mogli govoriti tako ludo protiv mene kad mi ne bi bili neprijateljski nastrojeni i da se nisu okrenuli oholosti i htjeli znati više nego što priliči.“

Odgovor na sedmo pitanje: „Zašto je dalje đavao kod nekih češće i prijanja uz njih? Odgovaram: đavao je kao mučitelj i iskušavatelj pravednih. Zato muči s mojim dopuštenjem kod nekih duše, savjest drugih je pomračena; neke muči i na tijelima. Muči duše onih koji kod griješenja bez razuma podaju svakoj nečistoći i svakom nevjerovanju; nasuprot tome muči savjesti i duše onih koji zbog ponekih grijeha moraju biti pročišćeni i kažnjeni u ovom svijetu; tako mučenje se događa i djeci obaju spolova, poganskoj kao i kršćanskoj, bilo zbog nebrige roditelja, ili zbog prirodne mane, ili radi strašenja i za poniženje drugih, ili zbog ponekih grijeha tako što to moja pravednost propisuje na milosrdan način da oni kojima je oduzeta prilika za griješenje ili ne bi bili teško kažnjeni, ili bili slavnije okrunjeni. Na sličan način se mnogo istoga događa i životinjama bilo radi kazne za druge, za skraćivanje njihova života, ili zbog neumjerenosti njihove prirode. Ako đavao dakle prijanja uz neke i bliže im je, to se događa po mojem dopuštenju i služi bilo većem poniženju, ili oprezu, ili dodjeli ljepše krune i revnosti da me se traži, ili čišćenju od grijeha u sadašnjosti, ili se događa jer neki zaslužuju da vječna kazna bez kraja počne već ovdje.“

Categories: