KNJIGA PETA - 13. ispitivanje
Prvo pitanje. Opet se na svojoj stepenici pojavio redovnik kao prije i reče: „O, suče, pitam te zašto je nekima tvoja milost tako brzo oduzeta i zašto se nasuprot tome drugi tako dugo podnosi u njihovoj zlobi?“
Drugo pitanje: „Zašto je nekima u njihovoj mladosti dana milost, a drugima oduzeta u starosti?“
Treće pitanje: „Zašto neke preko mjere opsjedaju nevolje, a drugi su skoro slobodni od nevolja?“
Četvrto pitanje: „Zašto je jednome dan razum i neusporedivo učen duh? I zašto su drugi kao magarac bez razuma?“
Peto pitanje: „Zašto neki vrlo jako otvrdnu, a drugi su usrećeni čudesnom utjehom?“
Šesto pitanje: „Zašto je dalje u svijetu zlima dana veća sreća nego dobrima?“
Sedmo pitanje: „Zašto je na kraju jedan pozvan na početku, a drugi na kraju?“
Odgovor na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, sva moja djela su od početka u mojem predviđenju i sve što je napravljeno, stvoreno je ljudima za utjehu. No budući da je čovjek dao prednost vlastitoj volji pred mojom, dobra koja su mu besplatno dana su mu s pravom oduzeta da bi čovjek znao kako je kod Boga sve razumno i pravedno i zato što mnogi nezahvalni prema mojoj milosti i postaju to bezbožniji što njihovi darovi postaju obilniji; zato će im darovi vrlo uskoro biti opet oduzeti da bi se odluka moga božanstva to prije otkrila i da čovjek moju milost ne bi zloporabio na veću osudu. Zašto se dalje neke dugo podnosi u njihovoj zlobi? Razlog je taj što su među mnogim njihovim zlim djelima i neka dobra podnošljiva i što služe drugima na zaštitu i čuvanje od grijeha. Tako je pred licem ljudi izgledalo da je Šaul, kad ga je Samuel optuživao, griješio manje, a David više; ipak se Šaul kad se trebao osvjedočiti bio neposlušan, povukao od mene, svoga Boga, i ispitivao je čarobnicu, no David je u kušnji bio vjerniji, strpljivo je izdržao što mu je bilo izvrgnuto i uvjerio se da mu je se to dogodilo zbog njegovih grijeha. U tome što sam strpljivo podnosio Šaula iskazuje se Šaulova nezahvalnost i strpljivost moga božanstva; a u izboru Davida se otkrilo moje predznanje i buduća Davidova poniznost kao i njegovo bolno kajanje.“
Odgovor na drugo pitanje: „Zašto je dalje nekima u njihovoj starosti oduzeta milost? Odgovaram: do kraja je svima dana milost da bi davatelj milosti bio voljen od svih. Budući da su pred kraj mnogi nezahvalni prema mojoj božanskoj milosti kao Salomon, pravedno je da na kraju bude oduzeto što se prije kraja nije brižno čuvalo; jer moji darovi i božanska milost su ponekad oduzeti zbog primateljeve nemarnosti jer se na obazire na to što je primio i što treba uzvratiti; drugi put na upozorenje drugima da bi se svaki koji stoji u milosti uvijek bojao i pred padom drugih stajao u strahu jer i mudri padaju iz nemarnosti, a i sami oni koji su izgledali kao moji prijatelji, podlegli su kroz nezahvalnost.“
Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje neki imaju veće nevolje? Odgovaram: ja sam stvoritelj svih stvari; zato nijedna nevolja ne dolazi bez mojeg dopuštenja kao što je pisano: Ja sam Bog koji stvara zlo, to jest dopušta nevolju. Tako se i poganima bez mene i bez razumnog razloga ne događa nikakva nevolja i moji proroci su prorekli mnogo od nevolja pogana da bi nemarni i oni koji zloporabe razum bili podučeni, a ja, Bog, koji sve dopuštam postao poznat i bio čašćen od svih naroda. Ako sad ja, Bog, pogane ne pošteđujem bičevima, tako ću još manje štedjeti one koji su bogatije kušali od slatkoće moje božanske milosti. Kad dakle ljude zadese nevolje, jednog veća, drugog manja, to se događa zato da bi se odvratili od grijeha i da bi prema sadašnjoj nevolji ubuduće mogli biti utješeni; jer svi kojima se sudi i koji si sami sude u ovom svijetu, neće doći na budući sud, prijeći će, kao što je pisano, iz smrti u život. Ako su onda neki pošteđeno od bičeva, to se događa zato da kad bi bili bičevani ne bi gunđali i propali još težem sudu; jer mnogi su koji ne zaslužuju biti bičevani u sadašnjem životu. Ima i nekih koji u ovom životu nisu opterećeni niti tjelesnom, niti duhovnom mukom i zato su tako sigurni kao da nema Boga ili da ih Bog zbog njihovih djela pravednosti štedi; ovi trebaju biti u većem i jačem strahu i nositi patnju da ja, Bog, ako ih u sadašnjem životu štedim, ne dođem nepredviđeno i osudim ih vrlo oštro. Poneki, iako se raduju u zdravlju tijela, pate na duši zbog preziranja Boga; drugi se ne raduju niti zbog tjelesnog zdravlja, niti zbog unutarnje utjehe duše, ali ostaju prema svojim mogućnostima u mojoj službi i mojoj časti, drugi su i od majčine utrobe sve do kraja mučeni bolestima. Sve njihove nevolje ja, njihov Bog, odmjeravam tako da se ništa ne događa bez razloga i plaće jer se mnoge oči koje su prije kušnji spavale otvaraju u nevolji.“
Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje neki imaju veći razum? Odgovaram: duši za spas ne koristi ma koliko veliku mudrost imala, već da svijetli dobrim ponašanjem; da, korisnije je imati manje znanje i bolji život. Zato je svakome dodijeljen razum kojim, ako je pobožno živio, može postići nebo. Ipak, razum je u mnogome različit prema svojem prirodnom i duhovnom rasporedu; jer kao što čovjek svetom revnošću za vrline raste u usavršavanju vrlina, tako čovjek propada kroz zlu volju, neurednu upotrebu prirodnih svojstava i zlim odgojem na ispraznosti i priroda vrlo često trpi štetu kad joj se protivi i griješi. Dakle nije bez razloga ako je kod nekih razum tako velik, no ipak je beskoristan kao kod onih koji imaju znanje, ali nemaju dobar život. Kod nekih se nalazi manje znanje, ali bolje korištenje, kod drugih se razum i život podudaraju, a nasuprot tome kod drugih niti razum niti život ne odgovaraju jedan drugome. Ta različitost ponekad dolazi iz od mene uređenog božanskog dopuštenja ili za korist ljudima ili za njihovo poniženje i podučavanje, ponekad i zbog nezahvalnosti i kao kušnja, drugi put iz prigode prirodne slabosti i skrivenog griješenja; ponekad postoji da bi izbjegla priliku za veće griješenje ili jer priroda nije bolje sposobna da shvati što je veće. Zato se svaki koji ima milost razuma treba bojati da će, postane li nemaran, zbog toga biti teže suđen; onaj pak koji nema razum ni duh treba se radovati i s onim malim što ima djelovati koliko može jer je oslobođen mnogih prigoda grijeha; jer i apostol Petar je u svojoj mladosti bio zaboravljiv, Ivan pak neuk, a ipak su u starosti zahvatili istinsku mudrost jer su tražili početak mudrosti. Salomon je u mladosti lako shvaćao, a Aristotel oštrouman; no ipak nisu dohvatili početak mudrosti jer niti su častili davatelja znanja, niti su ispunjavali što su znali i podučavali i nisu učili za sebe, već za druge. Da, i Bileam je imao znanje, ali ga nije ispunjavao; zato je magarica kaznila njegovu budalaštinu. Danijel pak je u svojoj mladosti sudio starcima; jer mnogo znanja mi se ne sviđa bez dobrog načina života. Zato je nužno da se oni koji zloporabe razum poprave; jer ja, Bog i gospodar svih stvari svih stvari, ljudima dajem znanje i kažnjavam mudre i nemudre.“
Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje neki otvrdnu? Odgovaram: to što je faraon bio otvrdnuo je njegova, ne moja krivnja, pomoću koje je se nije htio složiti s mojom božanskom voljom; jer otvrdnuće nije ništa drugo doli oduzimanje moje božanske milosti koja se povlači zato što mi čovjek ne da ono što slobodno ima, naime svoju vlastitu volju kao što ćeš moći razumjeti pomoću primjera. Obazri se na primjer plodne i neplodne njive.
Bio je čovjek koji je posjedovao dvije njive od kojih je jedna ostala neobrađena, a druga je u određena vremena donosila plod.
Jedan prijatelj mu reče: 'Čudim se, budući da si mudar i bogat, zašto svoje njive ne obrađuješ marljivije ili ne prepustiš drugima na obradu.'
Drugi odgovori: 'Jedna njiva koliko god veliki trud primijenim ne daje ništa osim korova za hranu štetnim životinjama koje opustošuju mjesto. Kad bih na to nanio debeli gnoj da počne rasti, bila bi malobrojna na žitu, a donijela bi još više korova koji prezirem skupljati jer želim imati samo čisto žito. Zato je za savjetovati tu njivu pustiti neobrađenu jer se onda životinje ne dokopavaju mjesta i ne skrivaju se u korovu. A ako i iznikne poneka gorka trava, korisno je za ovce; jer kad je kušaju, uče ne prezirati slatku. Druga pak je njiva raspoređena prema svojstvima vremena. Jedan njezin dio je kamenit i potreban mu je debeo gnoj, jedan je vlažan i potrebna mu je toplina, jedan drugi suh i potrebna mu je vlaga. Zato ću svoj posao urediti prema svojstvima njive.'
Ja, Bog, sličan sam onom čovjeku. Prva njiva je čovjeku dano slobodno kretanje njegove volje koji pokreće više protiv nego za mene i kad učini nešto što mi se sviđa, ipak me rasrdi u više toga jer se čovjekova i moja volja ne slažu. Tako je činio i faraon koji, kad je iz određenih znakova prepoznao moju moć, nije ništa manje otvrdnuo svoje srce protiv mene da bi ostao u svojoj zlobi; zato je iskusio moju pravednost jer tko ne iskoristi dobro ono što je najmanje, s pravom se ne smije hvaliti onim što je veće. Druga njiva je poslušnost pobožnog srca i nadvladavanje vlastite volje. Ako je takvo srce suho u molitvi, treba čekati na kišu moje božanske milosti, ako je kamenito kroz nestrpljivost i otvrdnuće, treba ravnodušno podnositi čišćenje i kaznu, ako je vlažno u razuzdanosti tijela, treba nastojati samo napraviti prekid i biti kao životinja koja je spremna na volju svoga vlasnika jer po takvom srcu sam ja, Bog, veoma slavljen. Ako neki otvrdnu, to čini meni suprotstavljena čovjekova volja jer iako želim da svi postanu blaženi, to ipak ne uspijeva ukoliko čovjek nije osobno surađivao tako što cijelu svoju volju istovrsnu mojoj. A ako svima nisu dani isti napredak i milost, to je skrivena odluka mene koji znam i dodjeljujem svakome što mu koristi i pripada, također namećem čovjekovoj težnji ograničenje da ne bi pao dublje; jer mnogi imaju polog milosti i bili bi u stanju dobro djelovati, ali odbijaju, drugi se suzdržavaju od grijeha iz straha od kazne i jer im nedostaje mogućnost za griješiti ili jer im grijeh ne čini užitak, zato ponekima nisu dani veliki darovi jer ja, koji sam poznajem srca ljudi, razumijem kako podijeliti svoje milosti.“
Odgovor na šesto pitanje: „Zašto dalje zli ponekad imaju više sreće u svijetu od dobrih? Odgovaram: to je znak mojeg velikog strpljenja i ljubavi i osvjedočenje pravednih; jer kad bih svojim prijateljima dao vremenita dobra, zli bi očajavali, a dobri bi postali oholi; vremenita dobra su ipak svima dana da bi ja, Bog, davatelj i stvoritelj svih stvari, mogao od svih biti voljen i da ako se dobri naginju oholosti, po zlima budu podučeni pravednosti; jer svi trebaju prepoznati da se vremenito ne treba voljeti niti dati prednost preda mnom, svojim Bogom, već imati samo za nužno uzdržavanje; također trebaju mi to žarkije služiti što manje u vremenitom nalaze nešto postojano.“
Odgovor na sedmo pitanje: „Zašto je dalje jedan pozvan na početku, a drugi na kraju? Odgovaram: ja sam kao majka koja ako na djeci vidi nadu u život, jednima daje jače, drugima blaže. No nad onima koji joj ne daju tu nadu se sažalijeva i čini što može. Ima djece kojoj je od lijeka gore – i čemu tu koristi posao? Tako činim ljudima čija je volja unaprijed prepoznata kao žarkija, poniznost i postojanost kao stalnija, takvima milost prilazi na početku i prati ih na kraju; no drugi, koji se dok čini zlo trudi i nastoji postati bolji, on zaslužuje biti pozvan oko kraja. A tko je nezahvalan, nije vrijedan da ga se pusti majčinim prsima.“
Categories:
Nebeske objave
