Priluka

KNJIGA ČETVRTA - 20. poglavlje


Poduka svete Agneze kćeri da se ne treba vraćati niti koračati naprijed više nego joj dolikuje. O načinu kojeg se treba držati prilikom i nakon početka suzdržljivosti i koja suzdržljivost je Bogu prijatna.


Agneza reče: „Budi postojana, kćeri, i ne uzmiči natrag jer otrovni zmijin zub vreba tvoju petu. Ne idi niti naprijed više nego si dužna jer ispred tebe je oštrica oštrog koplja koja će te raniti budeš li išla dalje više nego je ispravno. Što je drugo koračanje unatrag doli pokajati se kod kušnje zbog uzimanja trpkog, ali spasonosnog puta, željeti se vratiti natrag starim navikama i u srcu pasti prljave misli? Kad takve stvari gode duši, zamračuju sve dobro i postupno je vuku od svega dobrog. Ne smiješ niti koračati naprijed više nego si dužna, to jest mučiti se iznad svojih snaga ili druge nasljedovati iznad svoje prirode u dobrim djelima jer je Bog od vječnosti uredio da će za djela ljubavi i poniznosti nebo biti otvoreno ako se u svim stvarima očuvala mjera i jednostavnost. No zavidni đavao nagovara nesavršena čovjeka da posti iznad svoje snage, da obećava neuobičajeno i nepodnošljivo i oponaša savršeno bez da uzme svoje snage i svoju slabost u razmatranje tako da kad se snaga smanji, čovjek ono što je loše započeo bilo nastavlja više iz srama pred ljudima nego pred Bogom, bilo to brže pada zbog svoje nerazumnosti i slabosti. Zato se moraš odmjeriti potpuno prema sebi, to jest prema svojoj slabosti ili svojoj snazi jer su neki po prirodi slabiji, drugi jače, neki po Božjoj milosti revniji, drugi po dobroj navici radosniji za djelovanje. Zato uredi svoj život prema savjetu onih koji se boje Boga da te pri tvojoj nepažnji ne rane zmija ili oštrica zatrovanog mača, to jest da nadasve otrovno đavlovo došaptavanje ne prevari tvoje srce pa da ne bi htjela biti smatrana za nešto što nisi ili željela biti nešto što premašuje tvoje snage i sposobnost.

Postoje neki koji misle da po svojim zaslugama mogu postići nebo i Bog ih po svojoj tajnoj odluci pošteđuje đavlovih kušnji. Postoje i drugi koji pretpostavljaju da mogu zadovoljiti Boga za svoje grijehe dobrim djelima. Svi oni su u zabludi; jer kad bi čovjek, tko god on bio, stotinu puta ubio svoje tijelo, ne bi Bogu mogao odgovoriti niti jednim od tisuću. On je taj koji daje mogućnosti i volju; on daje vremena i zdravlje; on ispunja želje dobrih; on daje bogatstvo i slavu; on je taj koji ubija i oživljava, uzvisuje i ponižava i sve je u njegovoj ruci. Zato samo njemu treba iskazati svu čast i nikakve zasluge ljudi kod Boga ne dolaze u obzir.

Na to što si se čudila onoj ženi koja je došla po oprost, ali se dala obeščastiti, odgovaram ti: neke žene žive u suzdržanosti bez da je vole, čija želja za ugođajem nije velika, čija kušnja nije žestoka, koje bi, kad bi im se ponudila časna udaja, doduše je htjele prihvatiti, ali budući da im se ne nudi ništa otmjeno, sve niže preziru. I tako povremeno iz suzdržljivosti nastaju oholost i drskost iz čijih poticaja se po Božjoj dozvoli događa da padnu kao što si već čula. No ako se jedna žena postavi tako da se ne bi htjela zamrljati nijednom i da joj se ponudi cijeli svijet, nije moguće da se takva preda sramoti. Kad bi Bog ipak pomoću svoje tajne pravednosti dopustio da jedna takva padne, to bi joj se više dogodilo radi postizanja krune nego zbog grijeha ukoliko je bilo protiv njezine volje.

Zato znaj za sigurno da je Bog kao orao koji iz svoje visine gleda na najdublje. Ukoliko vidi nešto kako se diže sa zemlje, baca to kao pomoću praćke. No ugleda li nešto otvorno što mu je mrsko, udara kao strijela, curi li na njega nešto nečisto, snažno to strese i udalji sa sebe. Tako čini i Bog. Kad vidi da se srca ljudi iz slabosti tijela ili po đavlovim kušnjama protiv volje duha uzdižu protiv Boga, odmah to uništava kao praćkom pomoću nadahnuća za kajanje i patnje i čini da se čovjek povrati Bogu i samome sebi. Ako Bog vidi da je u srce ušla požuda tijela ili bogatstva, probija srce strijelom svoje ljubavi tako da se čovjek ne bi ustrajnošću u grijehu odvojio od Boga. Zamrlja li dušu nešto nečisto od oholosti ili gnoja bludnost, odbacuje to postojanošću vjere i nade da duh ne bi otvrdnuo u porocima ili da se s Bogom povezana duša ne bi zamrljala na svoju štetu. Zato, kćeri moja, promišljaj pri svim svojim nadahnućima i djelima Božju pravednost i milosrđe i uvijek se obaziri na kraj.“

Categories: